Povijest LGBTIQ aktivizma u Hrvatskoj

18841857264dfc7886c35cb422404383_extremePrve gej i lezbijske organizacije, ili bolje rečeno inicijative, u Hrvatskoj kao federalnoj jedinici druge Jugoslavije, pojavljuju se tek valom liberalizacije u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, a život gejeva i lezbijki veoma teško se može doživjeti; posredno – kroz rijetka literarna djela i pokoje osobne memoare.

Za razdoblje prije toga u “Enciklopediji gej i lezbijske povijesti i kulture” spominju se fašistički i nacistički progoni “homoseksualaca” prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, no na području tzv. Nezavisne Države Hrvatske dosad nisu pronađeni izvori o oblicima organiziranog progona. Analizom zakona poznato je kako nije postojala zakonska regulativa ustaškog režima koja bi bila usmjerena protiv “homoseksualnih” osoba. Međutim u tekstu Ilije Jakovljevića “Konclogor na Savi” autor spominje da je u zatvoru u Zagrebu na Trgu N16 (danas Trg žrtava fašizma) susreo “ljubitelja muškog tijela”. Jakovljević je proveo nekoliko mjeseci u logoru Stara Gradiška kao pristalica Hrvatske seljačke stranke, a djelo “Koncologor na Savi” je njegov rukopis o vremenu provedenom u logoru. Iako ne spominje ime i prezime tog čovjeka, niti zašto se on našao u zatvoru, indikativno je da se referira isključivo na seksualnu praksu tog zatvorenika.

U vrijeme socijalističke Jugoslavije postoji zabrana muškog homoseksualnog čina u svih šest jugoslavenskih republika i dvije pokrajine. Homoseksualni čin kod muškaraca se po Krivičnom zakonu FNRJ/SFRJ, u članku 186. stav 2., kažnjavao zatvorom ili robijom u trajanju do jedne godine. Iako je zakon usvojen tek 1953. godine, progon “homoseksualaca”, u ime naroda, pod sloganom “smrt fašizmu!” događa se u vrijeme sukoba FNRJ i SSSR-a, odnosno 1948. i 1949. godine. Tada se nekim muškarcima, uglavnom sitnim kriminalcima, švercerima deviza, svećenicima Katoličke crkve, vlasnicima većih nekretnina i organizatorima ilegalnog prelaska granice pripisuje i “protuprirodni blud” kao uglavnom dodatno kazneno djelo. U zapisima visokopozicioniranog komunističkog funkcionera i člana NOB-a Milovana Đilasa navodi se i negativan stav o postojanju “homoseksualaca” u Narodnooslobodilačkoj borbi, kao i odluka da im se posve onemogući članstvo u Komunističkoj partiji.

Zakonski položaj LGBT osoba u Hrvatskoj se promijenio sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon ustavnih promjena 1974. godine. Reformom zakonodavstva i prenosom ovlasti federalnog vrha na republičke i pokrajinske, ukinut je federalni krivični zakon. Slovenija je prva vodila rasprave o dekriminalizaciji “protuprirodnog bluda”. Profesor prava na Sveučilištu u Ljubljani, Ljubo Bavcon, ispred Komisije za donošenje krivičnog zakona SR Slovenije pozvao je na dekriminalizaciju homoseksualnosti. Novi Krivični zakon SR Hrvatske koji stupa na snagu 1977. dekriminalizirao je muški homoseksualni odnos, što su uz Hrvatsku i Sloveniju, učinile i Vojvodina, te Crna Gora. Hrvatska liječnička komora još je 1973. godine skinula “homoseksualnost” s liste mentalnih poremećaja.

Predmetom prvih javnih rasprava o pitanju homoseksualnosti u Jugoslaviji uz slovenski Gej i lezbijski filmski festival bila je i radio emisija Tonija Maroševića “Frigidna utičnica” na zagrebačkom Omladinskom radiju. Autor emisije, koja se bavila različitim marginalnim društveno-političkim temama, bio je otvoreno gej. Marošević je nekoliko puta javno rekao da je zbog emisije pozvan na sastanak u Savez komunista Hrvatske koji mu je predložio da formira gej i lezbijski ogranak Partije. “Frigidna utičnica”, koja se emitirala 1985. godine naišla je na medijsko negodovanje zagrebačkog Večernjeg lista i beogradskih Večernjih novosti, te je uskoro ugašena, iako Omladinski radio nastavlja s “progresivnim” načinom izvještavanja o društvu, politici i kulturi, priklanjajući se trendu najutjecajnijih časopisa tog vremena koji su uživali naklonost Saveza komunista i Saveza socijalističke omladine, – prije svega Poletu, glasilu SSO-a, a potom i “nezavisnim” listovima Start i Danas.

Feministički pokret u Hrvatskoj, uz slovenske lezbijske i gej grupe – ŠKUC LL i ŠKUC Magnus – koje su nastale na ljubljanskom Sveučilištu, te Maroševićevu “Frigidnu utičnicu”, znatno je doprinio i ohrabrio stvaranju prve lezbijske grupe u Hrvatskoj – Lila inicijative. Lezbijke-feministkinje iz Hrvatske koje su djelovale i u aktivnostima ŠKUC LL-a, te Ženske grupe Trešnjevka inicirale su susrete u Zagrebu kako bi sudionice između ostaloga raspravljale i o lezbijskim pitanjima. Inicijativa zapravo nikada nije ostvarila niz planiranih ciljeva, poput pokretanja otvorene diskusije o lezbijskim pravima i kulturi, borbi protiv homofobije, povećanje lezbijske vidljivosti i stvaranje međunarodnih kontakata. Lila inicijativa, osnovana sredinom 1989. prestala je postojati već u svibnju 1990., neposredno nakon prvih višestranačkih izbora. Naime, kao i brojne druge organizacije, Lila je izgubila je prostor, društveni stan na Trešnjevci iz kojeg je djelovala.

U vrijeme rata u Hrvatskoj većina LGBT osoba koje su bile uključene u feminističke, mirovne i zelene grupe pristupaju Antiratnoj kampanji Hrvatske. Iako je sa svojim djelovanjem započela još 1992. godine, prva hrvatska gej i lezbijska grupa – LIGMA (lezbijska i gej akcija) nije bila u mogućnosti mijenjati položaj LGBT osoba u ratnim uslovima. LIGMU su vodili prvi LGB aktivisti u Republici Hrvatskoj, predstavljeni punim imenom i prezimenom: Andreja Špehar i Amir Hanušić. Iako je grupa uživala logističku i financijsku pomoć talijanske mirovne nevladine organizacije – Transnacionalne stranke – od javnosti i aktera lokalne i središnje vlasti nije dobila nikakav legitimitet, a LGBT pitanja u to vrijeme nisu predstavljala nikakav interes za državu i društvo. LIGMA je ipak uspjela djelovati kroz prvi LGB časopis, Speak out, koji je izlazio kao prilog unutar časopisa Antiratne kampanje Hrvatske “ARKzin”, a bila je i značajna jer je omogućavala LGB osobama siguran prostor za druženje i upoznavanje. Održano je nekoliko javnih predavanja i radionica o pitanju “homoseksualaca i lezbijki” u Hrvatskoj, a najveći skup koji je LIGMA okupila bio je u prostorima Kulturno informativnog centra (KIC) na temu “Za koga će glasati hrvatski homoseksualci?” uoči parlamentarnih izbora 1995. godine. Odazvali su se samo lokalni oporbeni političari iz redova liberalnih stranaka. Oslabljena konstantnim sukobima unutar same strukture članstva koje nije dijelilo zajedničku političku platformu, LIGMA prestaje postojati 1997. godine nakon što je zbog verbalnih i fizičkih napada Amir Hanušić zatražio i dobio azil u Kanadi, a potom je i Andreja Špehar emigrirala u Švedsku. Oboje i danas žive u tim državama, no prema vlastitim riječima, prate događanja vezana za LGBT pokret u Hrvatskoj.

Godine 1998. u parlamentarnu proceduru dolaze izmjene i dopune Kaznenog zakona. Na prijedlog Vlade, granica za stupanje u dobrovoljne seksualne odnose izjednačena je neovisno o seksualnoj orijentaciji, na 14 godina starosti.

Uz pomoć Instituta Otvorenog društva i Ženske mreže Hrvatske 1997. formirana je neformalna grupa Kontra, koja je u početku djelovala na anarho-feminističkim principima. Ona djeluje i danas, no tek od 2002. kao registrirana lezbijska udruga, odričući se time svojih anarhističkih korijena, fokusirajući veliki dio svojih aktivnosti na promociju “istospolnih brakova” i “obiteljskih vrijednosti”. Kontra je tokom godina izgradila Lezbib, knjižnicu lezbijske, feminističke i queer tematike, a od osnutka djeluje i info-sos telefon i savjetovalište za lezbijke. Istovremeno, u Rijeci inicijativa za okupljanje gej udruge pod imenom Oskar nije uspjela. Njezin je pokretač ročnik Hrvatske vojske Aldin Petrić, koji je izbačen iz službe nakon što se povjerio nadređenima da je “homoseksualac” zatraživši zaštitu od mogućeg zlostavljanja. Petrić je tužio Ministarstvo obrane Republike Hrvatske te je poslao i otvorena pisma Vladi i Saboru. Za taj čin podršku je dobio od Hrvatskog helsinškog odbora. Skupština udruge Oskar trebala se održati u prosincu 1999. ali je tajnik lokalne stranke Primorsko-goranski savez, Zoran Dragičević, spriječio ulazak osnivačima u prostore Grada Rijeke, pa je osnivačka skupština održana u kultnom riječkom klubu Palach.

Krajem devedesetih u Zagrebu nastaje grupa Because Press s ciljem promoviranja lezbijske umjetnosti i književnosti. Iako je primala financijsku pomoć iz inozemstva objavljena su svega tri broja fanzina “Just a Girl” te jedna publikacija, prva zbirka lezbijske poezije, “Igre ljubavi i ponosa” autorice Sanje Sagaste.

Nakon gašenja LIGME, do 2000. godine u Hrvatskoj ne djeluje niti jedna registrirana organizacija koja okuplja LGBT osobe, već se aktivnosti isključivo događaju na Internetu i to na sajtovima crolesbians.com (danas crol.hr), crogay.com (danas gay.hr), te decki.com (kasnije medvjedi.hr), dok je u Zagrebu otvoren prvi “službeni” klub za okupljanje LGBT osoba: Bad Boy.

Društveno-politički sustav u Hrvatskoj je značajno promijenjen nakon izbora održanih 3. siječnja 2000. godine kada ujedinjena opozicija osvaja dvotrećinsku većinu u Saboru, a njihov kandidat pobjeđuje i na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske. U jeku tih promjena u Rijeci se osniva Lezbijska organizacija Rijeka (LORI), ovaj puta bez ikakvih opstrukcija gradskih vlasti.

Iduće godine u Beogradu pokušala se održati prva Povorka ponosa u bivšoj SFRJ, na kojoj su sudjelovale i lezbijske aktivistkinje iz Zagreba i Rijeke. Nakon krvoprolića u Beogradu u junu 2001. predloženo je da se već iduće godine u Zagrebu održi prvi “Pride”. Početkom 2002. godine u Zagrebu je osnovan Iskorak, službeno LGBT organizacija. Osnivač Iskoraka je Damir Hršak, tada zamjenik predsjednika Socijalističke radničke partije Stipe Šuvara. Hršak je u Iskorak, uz bivše članove SRP-a, okupio i pokretače tadašnje jedine web stranice namijenjene gej muškarcima, crogay.com (kasnije gay.hr), a za prvog predsjednika, ujedno i osobu zaduženu za “izlazak u javnost” preuzeo je Hršakov partijski drug Dorino Manzin. Manzin je u Iskoraku djelovao do 2006. godine, a mediji su za njega, za razliku od aktivista iz 90-ih, pokazivali veliku pažnju, svrstavajući ga na listu “100 najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj” uz titulu “šefa hrvatskih homoseksualaca”. Istovremeno, Lezbijska grupa Kontra počinje s javnim radom i ove dvije udruge postaju registrirane pri Uredu za udruge Grada Zagreba, te za lipanj 2002. najavljuju održavanje prve Povorke ponosa u Hrvatskoj, tada nazvane Gay Pride Zagreb.

Povorka ponosa 2002., uspješno je prošla središnjim ulicama Zagreba, popraćena do tada neviđenim uvredama okupljenih građana, od kojih je samo manji dio Povorku dočekao s vidnim odobravanjem. Medijski interes za LGBT osobe bio je neviđen, a uoči održavanja Povorke događaj je najavljen kao “test demokracije hrvatskog društva”. Skup su dolaskom podržali članovi i članice Vlade tadašnjeg premijera Ivice Račana, Račanova supruga Dijana Pleština, zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora, predstavnici i predstavnice međunarodne zajednice, kao i ministar unutrašnjih poslova Šime Lučin koji se skupu obratio s pozornice. Uoči i nakon Povorke ponosa uhićeno je 27 nasilnika, u najvećoj mjeri pripadnika navijačke skupine Bad Blue Boys i naci-skinhead pokreta, od kojih je jedan na učesnike skupa bacio suzavac. Desetine učesnika skupa, kao i osoba za koje se pretpostavlja da su bili na skupu, pretučeni su u Zagrebu toga dana. U drugoj polovici 2002. godine kreće prva velika medijska kampanja za prava LGBT osoba koju provodi LORI pod imenom Ljubav je ljubav. Kampanja je predviđala i prikazivanje video spotova u okviru besplatnih minuta namijenjenih promociji ljudskih prava na Hrvatskoj televiziji (HTV), no uredništvo te javne kuće odlučilo je ne prikazati TV spot zbog obrazloženja da bi emitiranje takvog spota samo “povećalo nasilje” protiv LGBT osoba. Kampanja se na kraju fokusirala na komuniciranje preko bilboarda, a vjetar u leđa vidljivosti LGBT osoba te godine, osim prve Povorke ponosa i kampanje “Ljubav je ljubav”, dao je i film Dalibora Matanića “Fine mrtve djevojke” koji za glavne likove ovog filma uzima lezbijski par.

Već iduće 2003. godine Hrvatski sabor je izglasao prve zakone koji eksplicitno navode seksualnu orijentaciju kao antidiskriminacijsku osnovu u Kaznenom zakonu, Zakonu o radu i Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Vladajuća većina tada je bila podijeljena oko omogućavanja “istospolnim” parovima sklapanje braka. Koalicijski partner u vladi Socijaldemokratske partije (SDP), Hrvatska seljačka stranka (HSS), uvjetovala je svoj ostanak u Vladi uvođenjem posebnog zakona za “homoseksualne parove” koji bi bio odvojen od Obiteljskog zakona, te je stoga u ljeto 2003. godine izglasan Zakon o istospolnim zajednicama čime je hrvatsko zakonodavstvo, ipak, po prvi puta u svojoj povijesti, priznalo postojanje jedne takve zajednice. Taj zakon nosi samo simbolična prava: pravo na uzajamno uzdržavanje partnera/ice do godinu dana nakon raskida zajednice i pravo na podjelu zajednički stečene imovine. Istospolna zajednica mora se dokazati pred sudom, a uvjeti su tri godine zajedničkog života koje treba sudskim putem dokazati. U praksi primjena tog zakona gotovo da je nemoguća.

Promjenom Vlade u studenom 2003. godine vlast ponovno osvaja Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), no ipak nastavlja s praksom dodavanja “spolne” ili “seksualne orijentacije” kao antidiskriminacijske osnove u zakone. Tako je u 2006. godini kroz izmjene Kaznenog zakona predviđena odredba zločina iz mržnje, što se definira kao svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje prema nekoliko navedenih osnova, među kojima je navedena i “spolna orijentacija”.

U ožujku 2006. godine zastupnici Šime Lučin (Socijaldemokratska partija) i Ivo Banac (nezavisni, izabran s liste Liberalne stranke) predstavljaju Hrvatskom saboru Zakon o registriranom partnerstvu, koji bi životnoj zajednici dviju osoba omogućio veliki set prava iz Obiteljskog zakona, a koji se odnosi na “brak muškarca i žene”. Rasprava o ovom zakonu u Saboru pokazala je potpuno nerazumijevanje zastupnika Hrvatske demokratske zajednice i pro-fašističke Hrvatske stranke prava. Tako su hrvatsku javnost zabavljali homofobni istupi o “teoriji heteroseksualnog Svemira” zastupnice Lucije Čikeš (HDZ), citiranjem i interpretacijom Evanđelja zastupnice Zdenke Babić Petričević (HDZ), najnižim oblikom heteroseksizma i vicevima o “toploj braći” Vladimira Štengla (HDZ) i pedofilnim fiksacijama zastupnika Damira Kajina iz deklarativno liberalne stranke – Istarski demokratski sabor.

I dok je prvih deset godina stabilnog i organiziranog LGBT aktivizma u Hrvatskoj (2002.–2011.) rezultiralo konstantnom širenju i zaštiti prava za LGBT osobe, unutar samog LGBT pokreta dolazilo je do sve većeg fragmentiranja i političkog preslagivanja između raznih LGBT organizacija i grupa. U početku su udruge insistirale na masovnom članstvu i javnim kampanjama fokusiranih isključivo na zakonske inicijative, prije svega na pravo na sklapanje braka, da bi kasnije napuštanjem do tada jedinih organizacija, Iskoraka i Kontre, nastalo niz inicijativa i više ili manje uspješnih organizacija: Inqueerzicija, Queer Zagreb, deNormativ, kugA, Zbeletron i udruga Zagreb Pride.

Zagreb Pride, kao u to vrijeme jedina Povorka ponosa, uspio je zadržati svoj kontinuitet i kontinuirani rast posjetitelja i posjetiteljica, iako se 2005. godine gotovo nije održao, budući da je dogovorom red na organizaciju
spao na udrugu Iskorak, koja ga je otkazala riječima da “Pride šteti LGBT osobama i provocira nasilje”. Tada Povorku ad hoc organizirana ju studentice Centra za ženske studije okupljene u neformalnu grupu “Epirkiza”, a od 2006. godine, Povorku ponosa ponovno organizira otvorena, nehijerarhijska skupina građana koji se okupljaju u Organizacijski odbor.

Za pokušaj napada molotovljevim koktelima na Zagreb Pride Povorku 2007. godine kazneno je procesuiran stanoviti Josip Šitum, koji je osuđen na 14 mjeseci zatvora za zločin iz mržnje, što je prva takva presuda za zločin iz mržnje u Hrvatskoj. Val sustavnog homofobnog nasilja organiziranih neonacističkih grupa u Zagrebu, okupljenih oko navijačke skupine Bad Blue Boys protiv LGBT osoba započelo je u drugoj polovici 2007. godine. Napadi se nisu samo vezali uz događaje oko rada LGBT udruga, u prvom redu Zagreb Pridea, nego nasilja nisu pošteđeni ni klubovi, privatni domovi, javni prostori; učestali i višekratni napadi na aktiviste, u prvom redu aktiviste Zagreb Pridea, zatim napadi na gej muškarce u parkovima, ulicama i trgovima, te ponajviše u javnom zagrebačkom gradskom prijevozu. Reakcija vlasti u potpunosti je izostala ili se nasilje ni na koji način nije željelo osuditi, a kamo li sankcionirati. Paralelno s napadima na LGBT aktiviste i gej muškarce, Zagreb je tih godina pogođen ubojstvima dvojice tinejdžera i nizom mafijaških likvidacija ili pokušajima mafijaških likvidacija, zbog čega je predloženo i uvođenje izvanrednog stanja. Uskoro je zatvoren i jedini LGBT klub u Zagrebu, Global. Članovi i članice Organizacijskog odbora Zagreb Pridea tada osnivaju udrugu Zag­reb Pride koja ima za misiju financijski osigurati i potpomagati Organizacijski odbor Povorke ponosa, te neovisno djelovati u skladu s ciljevima – suzbijanje diskriminacije i nasilja protiv LGBT osoba, zalažući se za solidarnost LGBTIQ zajednice, stvarajući nove, sigurne prostore. Među njima je i prostor Autonomnog kulturnog centra Medika, u kojem se, osim godišnjeg Pride tjedna/Pride Weeka održavaju mjesečni susreti LGBT omladinaca/ki “Queer2Queer”, kao i Udruga Zagreb Pride je 2010. godine inicirala stvaranje saveza s udrugama slične klupski program “Partycipacija”. Udruga Zagreb Pride je 2010. godine inicirala stvaranje saveza s udrugama slične ili bliske političke orijentacije koji je nazvan Centar za LGBT ravnopravnost, a uz Zagreb Pride, čine ga LORI i Queer Zagreb. Iste godine organizacija koja stoji iza Queer Zagreb festivala pokreće multimedijalni projekt Queer.hr, a Iskorak i Kontra najavljuju organiziranje prve splitske Povorke ponosa – Split Pride.

Split Pride je održan uz erupciju nasilja, prilikom čega su okupljeni sudionici/ce kamenovani, što je popraćeno gromoglasnim povicima na ubojstva. Policija je privela preko stotinu ljudi, a podneseno je preko 20 kaznenih prijava za razna kaznena djela vezana za zločin iz mržnje. Unatoč tome, većih žrtava nije bilo, tek je šest osoba zadobilo teže ozljede, od čega je jedan novinar, koji je nokautiran dok je radio svoj posao. Reakcija splitske LGBT zajednice na događaje oko Split Pridea potakla je stvaranje i prvih aktivističkih okupljanja.

Povorka ponosa Zagreb Pride 2011. održana je svega sedam dana nakon splitske, uz do tada neviđenu medijsku podršku i solidarnost prema LGBT zajednici. Organizatore Zagreb Pridea primio je i predsjednik Republike Ivo Josipović, opisujući homofobno divljanje u Splitu kao nešto što se “nikada više ne smije ponoviti”. Na zagrebačkoj Povorci ponosa na kraju se pojavilo tri puta više ljudi nego li su organizatori/ce predviđali/e – gotovo četiri tisuće učesnika/ica bilo je previše da bi svi mogli sigurno proći ulicama koje su bile predviđene, te je ruta produžena tako da je u potpunosti bio blokiran čitav promet u užem središtu grada.

Godina 2012. je sasvim najvjerojatnije je politički kraj jedne etape hrvatske LGBT povijesti i početak jednog drugačijeg, znatno ozbiljnijeg pozicionirana LGBT aktivizma prema javnosti i zajednici. U aprilu 2012. godine udruga Queer Zagreb objavljuje da će po posljednji put organizirati Queer Zagreb Festival, čime završava svoju originalnu misiju – mejnstrimiziranje LGBT i queer kulture u Zagrebu. Taj cilj vjerojatno je i ostvaren jer kad se zagrebačka kulturna ponuda, a i sama scena 2012., usporedi s vremenom i okolnostima kada je održan prvi Queer Zagreb Festival deset godina ranije, može se reći da su queer i LGBT danas sastavni dio na gotovo svim najznačajnijim festivalima u Zagrebu: Zagreb Film Festivalu, Zagreb Doxu, Animafestu, In Music Festivalu Subversive Festivalu i naravno, Eurokazu. Prema organizatorima Queer Zagreb Festivala, sam Queer Zagreb Festival postao je tako – besmislen.

Druga važna prekretnica za LGBT pokret u RH dogodila se nakon što je konačno, poslije osam godina vladavine poslovično homofobnog HDZ-a, u novembru 2012. četveročlani savez socijaldemokrata i liberala, “Kukuriku koalicija”, preuzela vlast u zemlji, najavljujući ne samo gospodarske, već i socijalne promjene u hrvatskom društvu. Kako je od početka bilo jasno da ta većina neće ići u redefiniranje braka i izmjene Obiteljskog zakona, koalicija LGBT udruga “Centar za LGBT ravnopravnost” koju čine Zagreb Pride, LORI i Queer Zagreb, izradila je prijedlog posebnog zakona pod nazivom “Zakon o životnom partnerstvu” koji bi trebao regulirati obiteljski život osoba koje ne žele ili ne mogu sklopiti brak. To bi u praksi značilo da bi se uvođenjem posebnog instituta životnog partnerstva regulirala sva imovinsko-pravna, socijalna i ekonomska pitanja parova istoga ili različitoga spola, uključujući i pravo usvajanje i na medicinski potpomognutu oplodnju.

Zagrebačka i splitska Povorka ponosa sad su imale su gotovo identičnu temu, što je vidljivo iz slogana. Dok je splitski Pride imao slogan “Jednake/i pred zakonom”, Zagreb Pride otišao je korak dalje stavljajući prijepornu riječ “obitelj” u sam slogan Povorke: “Imamo obitelj! Tisućljetni hrvatski san”. Cijeloj kampanji za jednakopravnost LGBT obitelji znatno su pridonijeli hrvatski mediji koji su dali ogromnu vidljivost i značaj pitanju “gej brakova” (termin koji mediji i dalje dominantno koriste), posebno uoči i nakon slovenskog referenduma o Družinskom (Obiteljskom) zakonu. Čitava priča se medijski još više podgrijala nakon intervjua američkog predsjednika Baracka Obame “obiteljskoj” televiziji ABC u kojem se prvi put američki predsjednik izjasnio za bračnu jednakost. Odmah nakon tog čina predsjednik Vlade Zoran Milanović dao je sličnu izjavu za medije, koristeći termin “gej brak”, s porukom: “nadam se da će to ljudima biti okej”.

Izrada nacrta zakona ostavljena je Ministarstvu uprave, umjesto Ministarstvu socijalnih politika, čime se jasno dalo do znanja kako se Obiteljski zakon neće dirati. Povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije 2012. godine, koji je u Hrvatskoj po prvi puta službeno obilježen od strane javnih tijela, ministar uprave Arsen Bauk najavio je kako će nova Vlada RH proširiti prava “istospolnim zajednicama” donošenjem posebnog zakona kojeg vlada tehnički naziva “Zakon o registriranom (životnom) partnerstvu”, čime se jasno daje do znanja da osim prijedloga udruga (Zakon o životnom partnerstvu), Vlada ima svoj prijedlog (Zakon o registriranom partnerstvu), kojeg je kao opozicija predložila još 2006. godine u Hrvatskom saboru. Ipak, ministar Bauk je u izradu zakona obećao uključiti i LGBT organizacije i nadležnu Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, ali je, baš kao i premijer Milanović, jasno rekao da “udruge neće dobiti sve što žele” jer “za to još društvo nije spremno”.

Druga Povorka ponosa u Splitu prošla je uz veliku medijsku pompu oko sigurnosti sudionika, kao i aktivno antidemokratsko djelovanje marginalnih desničarskih grupa koje su, uz korištenje govora mržnje, namjeravale spriječiti javno okupljanje blokadom Rive, kao i skupljanjem potpisa za lokalni referendum protiv Pridea u Splitu. Na samu Povorku došlo je pet ministara nove Vlade, a Povorka je prošla u miru, bez većih incidenata, iako je Pride skup na kraju bio potpuno izoliran od građana/ki, okružen s dva kordona policije i zaštitnim ogradama. Istovremeno u trećem gradu po veličini, Rijeci, održan je skup solidarnosti sa Split Prideom na kojem se okupilo gotovo više ljudi nego na samom Split Prideu, a sa samog skupa poslana je poruka da će se iduće godine održati i Rijeka/Fiume Pride.

Nakon splitske i spontane riječke povorke, u Zagrebu se pripremala najveća Povorka ponosa do tada. Dan uoči Povorke ponosa Zagreb Pride, predsjednik Ivo Josipović primio je nekoliko LGBT obitelji i njihovu djecu, čime je u središte javne rasprave o “istospolnim zajednicama” stavljena LGBT obitelj s djecom, dakle one LGBT obitelji koje bi mogle biti najviše zakinute novim Zakonom. Ponajviše zato jer se podrazumijeva kako one ne postoje, da LGBT parovi ne mogu imati svoje potomstvo, a ponajviše iz dodvoravanja biračima argumentom da za takve obitelji “hrvatsko društvo nije još spremno”. I sama zagrebačka Povorka ponosa simbolički je promijenila naziv u “Povorka ponosa LGBTIQ osoba i obitelji Zagreb Pride”, dodajući dio “i obitelji” kako bi se dodatno naglasila sama tema. U Povorci je u jednom trenutku bilo rekordnih četiri tisuće ljudi, koji u usporedbi s 2011. godinom, nisu došli isključivo iz protesta protiv nasilja na Split Prideu, nego iz iskaza solidarnosti prema LGBTIQ zajednici, LGBT obiteljima i samom LGBTIQ pokretu. Na završnom skupu, kao i svake godine do sada, govorile su isključivo LGBT osobe, među kojima po prvi put predstavnici grupe LGBT roditelja/ica (i onih koje to žele postati) pod nazivom “Dugine obitelji”, te predstavnici prve trans udruge, Trans Aid Hrvatska.

Piše: Marko Jurčić

Tekst preuzet iz publikacije Čitanka LGBT ljudskih prava, drugo dopunjeno izdanje, Sarajevski otvoreni centar, 2012.

Komentari

komentara

Leave a Reply